ČOVIK OD MORA I VITRA

U prekrasnoj uvali Maslinica na otoku Šolti, u tišini borove šume, započinje ova priča o 64-godišnjem proslavljenom jedriličaru

i zaljubljeniku u more Zlatanu Filipu Zoričiću. Naše druženje počelo je daleke 1974., i uz njega jedrenje je postalo moja strast i ljubav. Jedreći u Flying Dutchmanu, koji je tada bio olimpijska klasa, i učeći me vještini upravljanja spinakerom, njegova mirnoća u glasu, takoreći tepanje, izbacila je strah, a usadila sigurnost za sva vremena. Kao trener kasnije donio je novitete gavitele (plutače) na moru, razgovore o štimanju jedra, centarbota (kobilica), sve uz šale, priče. Takvim pristupom pobuđivao je još veću radoznalost, iščekivanje što će sutra izmisliti. Priče koje su se tada pričale nikada se nisu završile, dapače, danas se nastavljaju. Iako vrhunski jedriličar, ambicioznosti nije imao. Njegov talent, taj dijamant koji je posjedovao, nikad nije bio do kraja izbrušen, zbog klape, druženja, ribolova, mora. Kad je morao birati između napornog treniranja ili u tišini neke vale baciti tunju i čekati satima šarga, pica, komarču, te pričati o Shakespeareu, o ljubavi, o brodu, uvijek je birao ovo drugo.
Vaši počeci, zašto baš jedrenje?
Rođen sam u neposrednoj blizini Labuda, i kao dijete sa svojim barbom navraćao u klub. Moja pokojna majka mi je znala često u šali kazati da sam od nje naslijedio taj gen prema jedrenju i moru. Postoji njezina fotografija s ljetovanja iz Vele Luke, još dok je bila cura, u jednom dingiju. Kao dijete zanimali su me sportovi koji su bili u neposrednoj blizini moje kuće, a to je bilo plivanje u Jadranu i jedrenje.
Plivanje me brzo štufalo, jer je bilo naporno za mene i zato sam krenuo u ovaj šport i svakim ga danom sve više i više volio. Satima bih se igrao na malu salbunjeru u Jadrana, gdje bih od palminih grana radio male brodiće s kartonskim jedrima te ih spuštao u more. Ti detalji vam se urežu u sjećanje. Od tada pa sve do danas ja bez broda ne mogu.
Kako se tada jedrilo?
Tada u Labuda nije bilo puno jedrilica. Uglavnom su to bili krstaši, te poneki dingi i omladinac. Osim nekolicine zaljubljenika u more i jedra poput pokojnog Žarka Deškovića, osnivača Labuda, imponirao mi je i njegov sin, pokojni Pjero Dešković, koji je bio odličan jedriličar. Sjećam se s koliko bih radosti dočekivao Pjera na pontonu da mi da bordadu. Kasnije bih izvukao i oprao njegov brod. Gro ekipe, tada nas dječaka, činili su Branko Širola, Minski Fabris, Ige Ivančić, koji je bio nešto stariji od mene i od koga sam učio prve vještine. Malo-pomalo, uz ozbiljnost, napredovao sam, da bih nakon 2–3 godine jedrenja u tim starim takozvanim šumprešima krenuo u omladinca. Labudovi meštri su napravili omladinca 'Kozicu', Mornar također 'Šešulu', i tu počinju ti dueli Labuda i Mornara.
Slijedi prelazak u Mornara?
U Zadru sam na svom prvom državnom prvenstvu 1957., jedreći u Kozici, osvojio svoju prvu titulu prvaka države. Labud nije mogao zadovoljiti moje ambicije i dati mi novi brod, a iz Mornara je stigao poziv da ću dobiti dobar brod, šljuku, organizacijski i financijski su odlično stajali, i tako sam s flokistom Brankom Marasovićem počeo ozbiljnije trenirati.
Pokojni Tonči Mitrović, vrstan jedriličar i teoretičar, zavolio me, prihvatio kao sina, i dao mi početne temelje iz teorije, hidrodinamike, aerodinamike. I rezultati su se pokazali. Te 1960. bio sam drugi, a 1961. i 1962. prvak države u šljuki. Tada je napravljena šljuka po mojim i Mitrovićevim novitadama, prekrasan brod, zvala se Sjenica. Zatim slijedi odlazak u vojsku, a vrativši se, jedno vrijeme sam jedrio u šteli (klasa zvijezda) i dragonu, da bi 1967. uslijedio povratak u Labuda.
Tada počinjete jedriti u klasi Flying Dutchman?
To je za mene bila velika prekretnica. Na korištenje sam dobio FD od jednog Nijemca – velikog zaljubljenika u jedrenje. To je bio najljepši brod koji sam imao, a ta ljubav na prvi pogled potrajala je do danas. Ne priznajem nijedan drugi brod, sve što postoji u jedrenju stalo je u njega: brzina, elegancija, vrhunac doživljaja. Nešto tako lijepo ne možeš doživjeti ni u jednom drugom brodu.
Tko su bili najbolji jedriličari vašeg vremena?
Bez daljnjeg tandem Grego–Nikolić. Vrhunski jedriličari, europski prvaci s brojnim titulama. Imali su dobar rezultat na Olimpijskim igrama u Münchenu, osvojili su 5. mjesto, ali su zbog niza okolnosti tada izgubili medalju. Prava vrijednost su samo olimpijske igre. Ono drugo je samo provjera, ako imaš olimpijsku medalju, onda si netko u svijetu jedrenja, u suprotnom ideš u zaborav.
S kojim jedriličarom ste imali najviše uzbudljivih dvoboja?
Sa Slovencem Dušanom Puhom. Znalo se lagani vjetar on, a po jakom ja. Mene je samo vjetar fascinirao, po malenom nisam imao feelinga, a ni volje. Čim bi se jedrilo za na trapez i došlo do ludiranja, bio sam u svom elementu.
Više vas nema u jedrenju?
Dođu godine kad se moraš povući i prepustiti sve mlađima. Pravilo kojeg se moraš držati, a ne da stare 'prdonje' drže uzde. To su kočničari jedrenja i to još danas osjećamo.
Gdje je danas hrvatsko jedrenje?
Odlični rezultati u omladinskim klasama, ali bez perspektive. Nedostaje stručni kadar. Trend u svijetu ne postoji da se veliki novci troše na mlade. Kad se vidi da postoji rezultat, struka ga prihvati i od njega napravi olimpijskog pobjednika. To je jedan sistematski i dug proces. Jedna olimpijska medalja je snaga i veličina jednog sporta, on donosi novac od sponzora i tako se krug zatvara. Hrvatsko jedrenje je tamo gdje je po rezultatima na Olimpijadama. Izuzmemo li Karla Kureta i njegovo četvrto mjesto, gdje smo? Činjenica je da nema struke, ona je šaljiva u odnosu na konkurenciju. Jedna jedina neostvarena želja mi je da doživim tu olimpijsku medalju. Žao mi je zbog Karla, bio je zreo da je uzme, nažalost ne njegovom krivicom to je propušteno. Valjda će neki novi klinci to napraviti.
Kako ste se počeli baviti ribolovom?
Kad nisam jedrio, tunja u ruke i po mulima u Labuda na glamce i špare. Prvi veliki trofej je bio fratar. Kao sedmogodišnjak sam ga uhvatio, parilo mi se da sam uhvatio kirnju. Trčao sam u krugu kluba i svima sam ushićen pokazivao moj prvi trofej. Učio sam od drugih ribolovaca, Danilo Čorak je bio pojam, specijalist za ciple i komarče. S njim sam često bio u ribolovu i upijao svaki pokret, treptaj. To su nezaboravni trenuci. Ili moj prvi noćni ribolov s mojim barbom ispred Labuda. Svaki ribolov donese neko uzbuđenje, bilo zbog ulova ili kiksa. Danas uglavnom idem sam, jer klapa se osula. Neki dragi ljudi su umrli, neki zbog bolesti, a bogme i zbog neimaštine, i tako ostadoh sam. Danas lovim najviše na panulu, a to je solo ribolov.

Veljača, 2006.